Monday, February 3, 2020

RECENZIJA: Eduar Luj – „Gotovo je s Edijem Belgelom“

Nažalost svedoci smo sve većeg prisustva vršnjačkog nasilja u školama širom Srbije. Jedan od razloga zbog kojih me je ova knjiga privukla jeste njen opis na poleđini, gde između ostalog piše: „Edi želi da bude pravi muškarac u očima svoje porodice i suseda. Ali njegovo telo se opire toj želji; piskutav glas, vrckanje kukovima i prenaglašena gestikulacija još od detinjstva ga odaju. Zbog toga ga vršnjaci tuku, zlostavljaju i nazivaju pogrdnim imenima“. 

Izdavač: Laguna, 2018. godini.

Ono što bih prvo pohvalio je lagani stil pisanja koji te uvuče u svet Francuske koji nimalo  nije mazio Edija Belgela, jer je bio drugačiji od onoga što su očekivali svi oko njega. U pitanju je autobiografija koja do detalja opisuje zlostavljanje malenog dečaka od strane vršnjaka samo zato što je drugačiji. 

Posebno mi se sviđa u ovom delu što je pisac dobar deo romana posvetio porodici koja često nije imala razumevanja za njega niti za njegove postupke. Bilo je tu dosta reči o ocu, majci, braći i sestrama. Posebno se ističe da u njihovoj porodici bilo dosta izopačenosti. Tu sam se moram priznati jednom pogubio budući da pisac baš na početku nije dobro objasnio koliko je bilo dece u njegovoj porodici, pa su samo bezimena deca polako iskakala. 

Kada sam već kod dela u kojem zameram moram napomenuti da se pisac malo i zaneo sa telefonom u celoj priči. U jednom delu priča da njegova porodica nikada nije imala telefon, a negde u drugoj polovini knjige opisuje kako ga majka zove preko telefona iako je jasno naglasio da do dana današnjeg njegova porodica nije imala ni telefon ni internet. 

Da bi se uklopio u okolinu, Edi je pokušao da ostvari neke kontakte i sa devojkama, jer jelte, to je ono što pravo muško mora da uradi da bi mu se drugi divili. Ali svi njegovi pokušaji pali su u vodu i on je uvek bio ono kako su ga deca nazivali - pederčina. 

Ovo je jedna teška priča, u kojoj verujem mnogi mogu da pronađu, zbog toga je toplo preporučujem svima da je pročitaju. I pored nekih nedostataka koji mi se nisu svideli ocena je čista petica.  

Saturday, February 1, 2020

RECENZIJA: Grupa autora - "Besan"

Sa pričama za besanu noć "Besan" prvi put sam se susreo kada je zbirka izašla, u maju 2019. godine, međutim vođen onom ima vremena kupiću kasnije, došlo je do toga da nabavim knjigu sredinom januara. Bolje ikad nekog nikad, zar ne?

Izdavača: Slovensko slovo, 2019.

Zbirka sadrži deset priča od deset različitih autora. Kada sam prvi put krenuo sa čitanjem pročitao sam prvu priču i krenuo sa drugom, međutim druga nije išla tako glatko, pa sam ostavio knjigu da odleži malo, misleći da treba da dođe vreme za nju, jer ja i strašne priče ne idemo baš najbolje. 

Kod drugog čitanja nekako preguram ja drugu priču, kad ostale idu samo tako, lagano se čitaju. Dakle, već se da zaključiti koja mi se priča najmanje svidela u celoj zbirci.

Urednik ovog izdanja je, po meni, omašio posao, jer mi ove priče nikako ne idu zajedno. Dok su jedne priče savršeno razrađene, sa odličnim likovima, druge priče jedva na četiri strane i sve šturo napisano. Ne ide mi nikako jedno uz drugo. Možda to samo meni. 

Knjiga je vizuelno veoma dobro urađena, od korica, veličine fonta, preloma. Kvalitetno je odrađena, nisam se pre susretao sa knjigama Izdavačke kuće "Slovensko slovo", ali verujem da su i ostala izdanja takva.

Kako to obično biva, red je i da dodelim neke titule. Priča zbog koje sam spavao sa upaljenim svetlom je "Motel Čvrsti snovi" autora Lazara Vukovića. Priča koja je najbolje napisana je "Dol" autora Milana Simića, dok je najbolje razrađena priča "Marija milosti puna" autora Igora Ristovskog. Priča koja mi se najmanja svidela je "Stakato" autora Vanje Vidovića. 

Finalna ocena koju dodeljujem ovoj zbirci je jaka 4. Malo nedostaje do petice, a to je samo zbog velike razlike u pričama.