Wednesday, December 6, 2017

RECENZIJA: Lele Pons - "Preživeti srednju školu"

Kada sam prvi put čuo za vajn, skontao sam ludu plavušu koja se po svom ponašanju izdvajala od ostalih. Nakon malo istraživanja saznao sam da je to Lele Pons iz Venecuele. Recimo da je tada krenulo svakodnevno praćenje njenih vajnova. Bilo mi je veoma drago kada je objavila na instagramu da izdaje i knjigu, međutim znao sam da su šanse praktično ravne nuli da nekada pročitam tu knjigu. Ali, nikada ne reci nikad, sasvim slučajno pred Sajam na Vulkanu shvatim da su preveli njenu knjigu. To je jednostavno bio znak da je moram kupiti, a pogotovo jer je ko-autor knjige Melisa de la Kruz, zbog koje svako malo kukam što niko ne prevodi njene romane!

Izdavač: YA Vulkan, 2017.

Lele je potpuno neprilagođena u novoj srednjoj školi, sve dok preko noći ne postane senzacija na Vajnu. Ova budalasta i beskrajno duhovita devojka, koja izgleda kao barbika, moraće da se suoči sa sasvim novim izazovima – neprestana drama, nemilosrdne klike, neočekivana internet slava – a da pritom ne razočara roditelje i zadrži dobre ocene.


UTISCI
Početak knjige je blago rečeno užasan, jer na nekin čudan način previše hvali sebe što mi nikako ne ide uz nju, tj. to je utisak koji sam stekao o njoj tokom ovih nekoliko godina koliko je pratim. Ali kada je priča započela svoj tempo sve je otišlo u drugom smeru - pozitivnom naravno. 

Mora se napomenutu da je knjiga inspirisana Leleinim životom i njenim vajnovima, ali da je priča izmišljena, da ovo nisu memoari, već kako to dve autorke nazivaju "fiktivnim memoari". 

Shvatio sam da sam njen pravi fan onog trenutka kada sam završio čitanje knjige i shvatio da svaki vajn koji je opisala kako je nastao, ja taj vajn odlično znam. Bravo za mene! Bravo za Lele!

Ono što mi je posebno drago, šta ću emotivan sam, jeste što je u priču ubačen i ljubavni deo. Ono što je još bolje jeste što je ta ljubavna priča veoma realno predstavljena i sa još realnijim krajem. Čisto da se vidi da nigde ne cvetaju ruže i da sve nije roza boje. 


ONO ŠTO MI SE NIJE SVIDELO:
Knjiga nosi naziv "Preživeti srednju školu" i govori o devojci koju svi odbacuju jer je pomalo "čudna". Ta cela priča pada u stranu kada Lele postane popularna na vajnu. Ali ono što je loše u svemu tome jeste da sam mislio da će dati neki savet kako preći preko toga da e drugi odbacuju jer si dragčiji, ali izgleda da je jedini način popularnost. Ali šta je sa onim koji nemaju način da postanu popularni ili to jednostavno ne žele. Možda je knjiga i tu temu trebala da pokrije, a možda ja imam previše očekivanja za knjigu koja je verovatno za cilj imala da se proda u što većem tiražu. 

KORICE:
Definitivno korice originala. Verzija za naše tržište nije nimalo privlačna, niti u stilu Lele Pons. Ali šta je tu je. Lepo kažu bolje išta nego ništa. 

OPŠTI UTISAK:
Zadovoljan sam. Imao sam malo veća očekivanja (ni sam ne znam zbog čega) ali svakako pročitani deo me je osvojio. Kao što sam napomenuo ima delova koji mi se nisu svideli, ali koja to knjiga nema. Ko voli vajn, ko voli Lele, svakako neka pročita ovu knjigu.   

OCENA: 4 / 5

Wednesday, November 29, 2017

RECENZIJA: Rade Marković - "Zavet"

Da bi ispunio pravo na portalu "Čarobne knjige" da dobijem 5 knjiga za 500 dinara, morao sam da izaberem roman sa kojim ću popuniti taj uslov. Sasvim slučajno pažnju mi je privukao roman "Zavet", video sam da ima manje od 100 strana, a pritom košta 100 dinara, nisam mogao omašiti. Nisam pogrešio, nimalo. "Zavet" je jedna od lepši domaćih priča koje sam pročitao u poslednje vreme. A kada je knjiga stigla tek tada sam video da je po toj priči snimljen i istoimeni film, što je potpuno priča za sebe. Da, pogledao sam film, i za to se našlo mesta u recenziji.

Izdavačka kuća: Okean, 2007.
Zavetujući se svom dedi na samrti, petnaestogodišnje seljače Cane moraće da napusti usamljenu planinsku kuću i da prvi put siđe u grad da bi ispunio dedin zavet: da proda kravicu i od tih para kupi ikonu, da nađe sebi ženu i da odande donese sebi „nešto što mu srce ište“.

UTISCI:
Nisam se nadao nikakvim utiscima kada sam počeo da čitam knjigu, mislio sam da ću je pročitati eto čisto da je prebacim u zbirku pročitanih knjiga. Već nakon iščitanog prvog poglavlja, knjiga me je potpuno osvojila. 

Zgode i nezgode petnaestogodišnjog Caneta koji je po prvi put sišao sa planine u grad da bi ispunio dedin zavet u potpunosti ispunjuju srce. Posebno deo kada upoznaje Jasnu, devojku za koju odluči da mu mora postati žena da bi tako ispunio tri stavke koje mu je deda ostavio u zavet. 

Pored Caneta i Jasne, tu su deda Živojin i jedina komšinica Bosa koja je svojom odlukom došla na brdo i tu zauvek ostala. 

Kažu da čari prve ljubavi nikada se ne zaboravljaju. To ova knjiga i dokazuje. Junaci jednostavno sazrevaju pred našim očima. 

KORICE:
Jednostavne, životopisne, baš kao i sama priča. Zavičaj u punom jeku. 

FILMSKA ADAPTACIJA:
Kada sam pročitao knjigu odlučio sam da pogledam film koji je snimljen po motivima "Zaveta". Kada sam video da režiju i scenario potpisuje Emir Kusturica nisam baš nešto bio preterano oduševljen. Već na samom početku filma sam u glavi rekao sebi da ovo ne gledam kao adaptaciju knjige već kao posebnu novu priču. Da sam ovo gledao kao filmsku adaptaciju kako na knjizi i piše, film bi dobio čistu 0. Ovako kada se na film gleda kao na novu priču, ocena je klimava petica, jer Emir pored osnovne priče ubacio je neke motive koji se vežu za njega. Ne želim da mislim da je od onako dirljive priče napravljena komedija u punom smislu te reči, čak je i karaktere likova promenio što je OGROMNI minus.

OPŠTI UTISAK:
Dok sam čitao knjigu osećao sam se kao dok sam gledao film "Ptice koje ne polete" sa legendarnim Batom Živojinovićem, što se retko desi. Ovo je topla i setna priča o sazrevanju i ljubav, odanosti i prihvatanju sudbine onakvom kakva jeste. 

OCENA: 5 / 5 

Sunday, November 26, 2017

RECENZIJA: Luka Raco - "Portret slikan rečima"

"Zorannah, ti li si?" to sam prvo pomislio kada sam pročitao da Luka Raco izdaje knjigu. Ne znam zašto ali te lifestyle knjige mi idu na nerve i ne volim ih uopšte. Imam jednu takvu u svojoj kolekciji (koju sam dobio na poklon) i ne znam da li ću je ikada pročitati, možda nateram sebe u jednom periodu. Inače samo da napomenem ako me je neko pogrešno razmeo, Luka ne deli savete i ne soli pamet kako da živite svoj život, već je na stranicama knjige ispisao svoj život. Planirao sam da preskočim "Portret slikan rečima" iako mi je Luka Raco jedan od dražih glumaca mlađe generacije, ali ona se nekim čudom ipak pronašla mesto u mojoj ličnoj biblioteci. 

Izdavačka kuća: Vulkan, 2017.

Šta se dogodi kada se ugase kamere i kada jedan od najpopularnijih mladih glumaca današnjice ostane sam sa olovkom u ruci? Nastane knjiga u kojoj je osim ispisanih reči Luka Raco utisnuo životne boje, iskustva, emocije i uspomene. Na stranicama ispred vas saznaćete šta ga motiviše da istraje u najvećim životnim izazovima, zbog čega je ljubav važna, koji su njegovi životni prioriteti, čime se bavi u slobodno vreme i još mnogo toga.

UTISCI:
Odmah na početku želim da pohvalim Lukino stavljanje pravih vrednosti u prvi plan. Posvećenost roditeljiam i bakama i dekama je nešto što se danas retko sreće a pogotovo kod mlađih ljudi. 

U ovoj knjizi možete saznati šta Luka misli o sportu i vežbanju, možete otkriti da je zamalo postao profesionalni sportista ali ga je modeling i gluma u poslednjem trenu odvukla na svoju stranu. 

Raco objašnjava šta za njega znači ljubav, kakve devojke ga privlače i da li je nekada patio u ljubavi. Takođe možete proći kakav stil "fura" u poslednje vreme, ali i kakva ga sećanja vežu za Izrael. 

I odmah da vas tu zaustavim, vi koji mislite da je ovo reklama ili plaćen post, daleko bilo, nije, nego vam samo pokušavam na najlakši način objasniti šta vas očekuje na ovih 167 šarenih stranica. 


ONO ŠTO MI SE NIJE SVIDELO:
Tokom čitanja jasno se vidi da je knjiga namenjena mlađoj populaciji, tj. tinejdžerima koji su u većem delu i glavni fanovi ovog mladog glumca. Zamestalo mi je povremeno taj blagi način pisanja u kome je sve pink, sve je savršeno. Ali dobro moje tinejdž vreme je prošlo pre par godina, tako da je ovo do mene.

KORICE
Korice same po sebi su simpatične na prvi pogled. Svi ti detalji jasno potpisuju sadržaj koji se može naći unutra. Ono što moram da pohvalim jesu dizajn stranica i ilustracije u knjizi. Svaka je na svom mestu tačno gde treba da bude, vidi se da se dosta radilo na ovom izdanju barem što se ilustracija i fotografija tiče. 

OPŠTI UTISAK:
Između nas dvojice razlika u godinama je mala, samo je godinu i mesec dana stariji od mene, (hoću da kažem da je jako mlad) a već je uradio toliko toga u životu. Luki je ova knjiga super potez u karijeri, što pokušava i na ovaj način da se približi armiji fanova. Šta drugo reći nego Luka srećno sa budućim projektima. 

OCENA: 4 / 5

Saturday, November 25, 2017

RECENZIJA: Nafisa Hadži - "Molitva moje majke"

Krenuću od detalja da ne znam kako imam primerak ove knjige u svojoj kolekciji, ali drago mi je da je tako. Privukla mi je pažnju i preporuka Haleda Hoseinija na koricama, ali to nije presudan znak da će mi se knjiga svideti. „Molitva moje majke“ je roman koji sam tri puta čitao iznova budući da sutradan kada želim da nastavim sa čitanjem ja se uopšte nisam sećao šta sam prethodno pročitao. Na korak sam bio da odustanem od čitanja knjige, ali time bi napravio veliku grešku.

Izdavačka kuća: Vulkan, 2013.
Svojevoljna i inteligentna Saira Kader, mlada Amerikanka indo-pakistanskog porekla, još od detinjstva krši granice između porodične tradicije i želje za nezavisnošću.

Vođena slobodnim duhom i buntovnom prirodom, Saira odbacuje stege tradicionalnih ideja o porodici, dužnostima, obavezama i sudbini, odlučivši da postane novinarka i da osvoji čitav svet.

Pet godina kasnije, doživljava ličnu tragediju koja iz korena menja njen život. Žena koja je dotad putovala širom sveta kako bi razotkrila detalje iz tuđih života, sada mora da se uhvati u koštac sa vlastitim istinama. Na putu samospoznaje, pribežište pronalazi u životnim pričama svojih roditelja i predaka. Dok korak po korak razotkriva nadu, bol, radost i strast koji su oblikovali njihove živote, Saira se suočava sa istinom koju ranije nije želela da prizna – da izbori koje pravimo nisu uvek u našim rukama i da vera nije samo stvar intelektualnog opredeljenja.

UTISCI:
Pored toga što sam imao pravu „borbu“ sa čitanjem ovog romana (barem sa prvim stranicama), početak mi se nimalo nije svideo, bio je sav nekako blah, ali nisam želeo da odustanem (jako sam tvrdoglav). 

Kako se priča odvijala tako sam sve više zalazio u suštinu onoga što je Nafisa želela da kaže u ovoj knjizi.  Znatiželja može da nas odvede do dalekih granica. Saira od malena je volela da ruši granice porodičnih tradicija i verovanja. Na samom početku otkriva "tajne" koje su ne mogu da kažem sakrivene, već porodične priče o kojima se jednostavno ne priča (a verujem da ih svaka porodica ima). Tvrdim da je i odatle krenula njena želja da se bavi žurnalistikom. 

Svi znamo da je indo-pakistanski svet poznat po strogim običajima i porodičnim vrednostima. Upravo zbog toga me je moram priznati iznenadilo što se u ovoj knjizi na jedan mali, ali značajan način obrađuje i tema homoseksualnosti. 

Kroz knjigu je provučen i 11. septembar 2001. godine i ovde se po prvi put susrećem sa posledicama koji muslimanski svet doživljava zbog tog terorističkog napada, a što se i te kako odražava da jednog od glavnih likova. 

ONO ŠTO MI SE NIJE SVIDELO:
Pored sporog i nezanimljivog početka, ne sviđa mi se prevod romana. Originalni naziv „The writing on my forehead“ je mnogo bolji i vernije ide uz priču. Da se ne lažemo naziv „Molitva moje majke“ svakako objašnjava kompletnu radnju (kada pročitate znaćete o čemu govorim), ali sam i dalje za originalni naziv. 

KORICE:
Nemam puno toga da kažem o koricama. Dizajn nije menjan, kako u originalu stoji, tako je i kod nas, a kako vidim tako je i na svim jezicima na kojima je roman preveden. Dočarava jedan deo romana. Korice nisu nešto specijalno, deluju sasvim pristojno.  

OMILJENI CITAT:
„Ovaj život je tako kratak da je besmisleno da istrajavamo u svom besu i da nekome nešto prebacujemo...“

OPŠTI UTISAK:
Iako početak nije obećavao što sam napomenuo više puta tokom recenzije, bilo je pojedinih delova koji su me načisto iznenadili i koje nisam očekivao. Tokom čitanja odlučio sam da ocena bude 4, međutim sami kraj romana me je toliko iznenandio da jednostavno ne mogu a da ne dam ocenu 5, jeste klimava petica i više vuče ka četvorci, ali je ipak petica.

OCENA:  5 / 5

Tuesday, November 21, 2017

INTERVJU: Marjam Manteghi: Srce mi je puno kad sam na Balkanu

"Urban art" porodica se polako ali sigurno širi. Od ove godine Izdavačka kuća koja je u vlasništvu predivne Tamare Kučan bogatija je za jednog člana - u pitanju je Marjam Manteghi i njen roman "Ulica dobre sreće". 

Gledajući jedan intervju koji je davala osetio sam kako Marjam širi pozitivnu energiju kroz svoju priču, i jednostavno sam poželeo da stupim u kontakt što sam i uradio, tako da je pred vama dragi čitaoci intervju sa predivnom Marjam. Žao mi je što zbog poslovnih obaveza nisam mogao da odem na ovogodišnji Sajam knjiga, ali Bože moj Sajam će biti tu i sledeće godine, a kako stvari stoje biće i Marjam i to sa novom knjigom što me izuzetno raduje. 

U kom trenutku ste odlučili da želite da napišete knjigu o onome šta vam se dogodilo?
-  Kad je bilo previše bolno, morala sam to nekako izbaciti iz sebe pa sam počela pisati. Tada nisam odlučila da napišem knjigu, već sam samo želela da pišem. Poslije kad sam nekim ljudima ispričala da pišem o onome što mi se deslo, oni su me ohrabrili da to treba da pretvorim u knjigu, što me je nateralo da počnem ozbiljnije misliti na pisanje knjige. 

Koliko je dugo trajao proces pisanja knjige? Da li je bilo trenutaka kada ste želeli da odustanete?
- Otprilike 2 - 3 godine. Nisam nikad odustala ili mislila da odustanem, ali jesam pravila neke pauze dok nisam počela raditi sa urednikom. Tada smo napravili program kako da se knjiga završi. 

"Ulica dobre sreće" prvo je objavljena na engleskom jeziku. Budući da Vam je to bila prva knjiga da li ste uspeli lako naći izdavača, budući da u Srbiji retko koja izdavačka kuća želi da stane iza mladog pisca koji želi da objavi svoju prvu knjigu.
- Mnogo je bilo lakše naći izdavača u Srbiji nego po Engleskom svijetu. Nikome više Balkan nije bio interesantan, a svi su mi rekli da imam previše tema u knjizi, i da je to teško za promovisenja. Naravno, Tamari to nije bio problem. 

Vaš urednik nije želeo da knjiga nosi naziv "Ulica dobre sreće", međutim Vi ste insistirali na tom nazivu. Da li ima neki poseban razlog?
- Da, ulica Dobre sreće je ulica u kojoj sam rođena u Teheranu. Htijela sam da knjiga nosi taj naziv jer moja priča je tamo fizicki počela a psihički se nastavila. 

Kako je došlo do toga, da Vaša knjiga bude objavljela u Izdavačkoj kući "Urban art" koju vodi fantastična Tamara Kučan?
- Tamaru Kučan sam nasla na youTube-u. Meni je najveća želja bila da knjiga bude obavljena na našem jeziku. U jednom momenatu sam htela da istražim “Kako izdati knjigu” na našem jeziku, pa sam na youtubeu našla Tamarin video. Odlučila sam da joj pošaljem rukopis i tako je sve počelo.
Sa Tamarom Kučan na štandu Izdavačke kuće "Urban art"
Bili ste deo 62. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga, kakve utiske nosite sa sajma?
- Meni je boravak u Beogradu i na Sajmu knjiga, kao i saradnja sa Tamarom i timom u Urban Arta jedno od najboljih iskustva u životu i još uvijek sam pod utiskom svega toga. Poštovanje prema književnosti i čitanju koju sam osjetila i iskusila je mene inspirisalo. Beograd kao grad i ljudi koji su me primili, saslušali i čitali samom uvek će biti u mom srcu. Jedva čekam da se vratim u grad gde se moj najveći san ostvario. 

Živite u Torontu, ali obožavate Sarajevo u kojem ste već živeli, a sada vam se srcu privukao i Beograd. Pa da li možda u nekom skorijem vremenu imate želju ili nameru da se preselite ovde?
- Ako Bog da! Ali do tada dolaziću koliko mogu, jer mi je duša i srce je puno i nekako sijam dok sam na Balkanu - dok šetam Kalemegdanom i Knezom ili dok prolazim pored Begove džamije i pijem kafu na čarsiji.

Rekli ste da se niste razboleli verovatno ne biste napisali knjigu. Da li trenutno radite na nekoj novoj priči?
- Trenutno radim na drugoj knjizi. Tamara traži drugu knjigu za Sajam sledeće godine, a ja vredno radim na tome.

Saturday, November 18, 2017

RECENZIJA: Vedrana Rudan - "Zašto psujem"

Znate onaj osećaj kada kupite preporučenu knjigu, jedva čekate da je pročitate, počnete sa čitanjem i shvatite - šta je ovo meni trebalo u životu. Upravo to mi se desilo sa knjigom "Zašto psujem" Vedrane Rudan. Uzeo sam knjigu koja je inače treće izdanje, ne znam po čemu je ova knjiga toliko popularna, ne bih mogao da izdvojim ni jednu jedinu celinu iz knjige za koju mogu reći da mi se svidela. Ali, ukusi su različiti.  

Izdavačka kuća: Laguna, 2015.
Vedrana Rudan psuje sočno i duhovito. Bez imao zadrške, otvoreno i pikantno. Uz neizostavnu žaoku, tako da joj je gotovo nemoguće u tome parirati. Ona psuje kao Katul, psuje gore nego Petronije Arbitar. Psuje kao Rable i Bukovski ujedno. Psuje kao Vlah, psuje kao Balkanac, kao luda i kao kočijaš. Ali pre svega ostalog, ona psuje kao dama. 

UTISCI:
Čekao sam da prođe dva-tri dana kada sam završio čitanje, ne bi li našao prigodne reči da napišem koliko mi je žao što sam potrošio ovo malo slobodnog vremena koje imam na ovu knjigu. Naravno niko me nije terao da je pročitam do kraja, ali ne volim knjigu ostaviti na pola, pa sam tako bukvalno terao sebe da pročitam do zadnje stranice, zato mi je i trebalo toliko da je pročitam. 

Shvatam da je ova knjiga kompilacija Vedraninih blogova, ali moglo se malo bolje napraviti selekcija. Budući da evo čist primer u prvom delu knjige "Zašto mrzim žene" u skoro svakoj priči napominjala svoju starost, svoju visinu i svoju težinu što mi je poprilično išlo na nerve. To je radila za svih pet celina koliko ima u knjizi, uhvati se za jednu temu i vrti je kroz sve priče što poprilično dosadi. 

Naravno možda je to drugačije kada su se ti blogovi čitali na određenu vremensku razliku, ali ovako sve zajedno skupljenu u jednu celinu nije baš najbolje odrađeno. 

Ne mogu da kažem da mi se baš nije ništa svidelo, ubode ona svojim sočnim i dvosmislenim psovkama tačno u metu i za to joj skidam kapu, ali jednostavno kao što sam rekao na samom početku, ne mogu ni jednu celinu da izdvojim kao najbolju, Vedrana krene dobro i onda ode u skroz drugom pravcu i pokvari celu zamisao. 

ONO ŠTO MI SE NIJE SVIDELO:
Ovaj deo bolje da promenim u deo "Ono što mi se svidelo". Evo izdvojiću još jednu stvar, a to je da nema cenzure, već u svojim pričama oplete punim imenom i prezimenom osobu na koju misli, tako su se u knjizi našli političari, pevačice i kraljevska porodica između. 

KORICE:
Nakon preporuka za ovu knjigu, zaista mi se svideo naslov a i same korice. Dosta su mi zanimljivije korice za srpsko izdanje od originalni koje su izdate u Hrvatskoj. 

OPŠTI UTISAK:
Vedrana Rudan ima veliku armiju fanova. Možda za njeno pisanje trebaš imati poseban smisao za humor ili način gledanja na svet oko tebe. Možda se jednostavno nisam uklopio u ceo njen svet sočnog psovanja. Tokom istraživanja videh da je izdala još nekoliko knjiga, ali i ovo je od mene previše. Jedan autor manje za čitanje!

OCENA: 2 / 5

Wednesday, November 8, 2017

RECENZIJA: Kejt Morton - "Zaboravljeni vrt"

Davnih dana sam se susretao sa knjigom koja ima 500+ strana, pa mi je trebalo malo duže da je pročitam, ali vredelo je svake pročitane stranice. Kejt Morton je na sjajan način opisala želju i borbu pojedinca da sazna sve o prošlosti svoje porodice i da napokon otkrije ono što se decenijama unazad dobro sakrivalo. 

Izdavačka kuća: Laguna, 2011. 

Izgubljeno dete...
Uoči Prvog svetskog rata devojčica je nađena napuštena na brodu za Australiju. Tajanstvena žena zvana Književnica obećala je da će se starati o njoj - ali Književnica je nestala bez traga. 

Strašna tajna...
Veče pred svoj dadeset prvi rođendan Nel O‚Konor saznaje tajnu koja će joj zauvek promeniti život. Decenijama kasnije ona kreće u potragu za istinom, koja je dovodi na vetrom išibanu obalu Kornvola, u čudni i lepi dvorac Blekherst, nekadašnje vlasništvo porodocie Montraše.

Tajanstveno nasledstvo...
Posle Neline smrti njena unuka Kasandra neočekivano dobija nasledstvo. Kuća na litici i njen zaboravljeni vrt ozloglašeni su među mesnim stanovnicima zbog tajni koje kriju –tajni o ukletoj porodici Montraše i njenoj štićenici Elizi Mejkpis, autorki mračnih viktorijanskih bajki. Tu će Kasandra najzad razotkriti istinu o porodici i rešiti čitav vek staru tajnu izgubljene devojčice.

UTISCI:
Mnoštvo utisaka mi se vrti trenutno po glavi. Ne znam odakle na krenem. Idemo od same priče koja je ispričana iz tri vremenska perioda, iz perspektive tri lika. 

Donosim prebzo zaključke, pa mi je verovatno zbog toga tokom čitanja bilo sve veće i veće iznenađenje kako su se likovi razvijali tokom priče. Taman pomisliš da više ništa ne može da te iznenadi, okreneš stranicu i bum razdrmaju se svi tvoji dosadašnji zaključci i pretpostavke. 

Ono što mi se posebno dopada jeste jačina tri ženska lika, Elize, Nel i Kasandre. Sve tri ne daju na sebe, sve tri bi dale sve da spasu porodicu, sve tri pripadaju jednoj lozi. 

Ovo je jedna emotivna porodična priča, isprepletena dugo čuvanim tajnama, koje će vas malo je reći iznenaditi. U svoj toj misteriji, nađe se i mesto za ljubav (ne mogu vam opisati koliko mi je srce zaigralo kada su se glavni likovi upoznali, oseti se da je nova ljubav na pomolu) za našu junakinju u sadašnjosti. 

Likovi su životopisno napisani, dok sam za pojedine navijao i privio ih ka srcu, neke sam  želeo lično da linčujem i iskreno se radovao kada ih je stiglo svo zlo koje su naneli. Pravda ipak postoji (pa makar bila samo u romanima.)

ONO ŠTO MI SE NIJE SVIDELO:
Zapravo nema apsolutno ništa što mi se ne sviđa u ovom romanu. Od korice do korice sam uživao u uspomenama junakinja, u sakrivenom čarobnom vrtu u kojem je po rečima njegovih vlasnica sve drugačije, sve nekako lepše. 

KORICE:
Do sada, ovo je prva knjiga na kojoj su mi se dopale naše verzije korice. Original mi se ne sviđa (videh da ima tri verzije korica - ni jedna nije zanimljiva). Naša sasvim odgovara nazivu romana kao i samoj radnji. 

OPŠTI UTISAK:
Ova knjiga je sa razlogom u Australiji proglašena "Knjigom godine" 2008. godine kada je zvanično i objavljena. Neodoljiv roman koji će vas osvojiti već nakon nekoliko poglavlja. Za sve one koji vole porodične priče, tajne, kao i vredne uspomene, obavezno u nekom periodu da pročitaju ovo malo remek delo. Video sam da je Laguna objavila još dva romana Kejt Morton, što me veoma raduje i koje pod hitno moram nabaviti.

OCENA: 5 / 5

Sunday, November 5, 2017

INTERVJU - Danijel Jovanović: Treći deo "Severne kapije" je već napisan

Za mladog autora Danijela Jovanovića saznao sam sasvim slučajno preko portala divne "Accoring to Tam". Knjiga "Severna kapija: Duhovi prošlosti" uvela me je u potpuno magični svet, koji me je na trenutke "terao" da zaboravim na sve i proživim sudbinu glavnih junaka. Drugi deo serijala (biće četiri dela) "Severna kapija: Glasovi u tami" nedavno je izašao i jedva čekam da ga se dočepam. Interesovalo me je (a mislim da i vas) kako je počelo putovanje zvana Severna kapija, kao i šta još možemo očekivati. Potpuno sam iznenađen jer sam preko ovog razgovora saznao da je treći deo serijala napisan! 


Da krenemo od najsvežije teme. Drugi deo serijala „Severna kapija“ ugledao je svetlost dana. Da li si već počeo da dobijaš utiske za „Severna kapija: Glasovi u tami“? 
- Jesam i mnogo se radujem zbog toga. Ljudi su toliko željno iščekivali nastavak serijala (više od dve godine) tako da ni ona ni ja ne možemo da verujemo da je konačno tu. Nekoliko ljudi već je pročitalo “Glasove u tami” i po njihovim rečima nisu mogli da ispuste knjigu iz ruku. Utisci su i više nego pozitivni, a neki od komentara da su likovi razvijeniji i da je veza među njima još jača. Treba dodati i da je drugi roman malo strašniji od prvog. 

Bio si aktivan i na 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga. Pa hajde da sumiramo utiske, šta kažu poštovaoci tvoje pisane reči? 
- Sajam knjiga predstavlja posebno doba godine kada sve ostalo nekako pada u drugi plan. Ovo je već treća godina da sam sajam posećivao kao autor i svake godine iskustvo je novo i bogatije. “Otvorena knjiga” ima zapažen štand u Hali 1 tako da mi je bilo zanimljivo da diskutujem sa ljudima o svojim, ali i o drugim romanima. Upoznao sam još neke autore, razmenili smo knjige, i sve u svemu napunio se pozitivnom energijom. Ono što bih izdvojio kao zanimljivost je da su se “Duhovi prošlosti” prodavali mnogo više nego “Glasovi u tami”. To je verovatno zbog toga što je veliki broj ljudi sada prvi put čuo za serijal pa je želeo da krene od početka. 

Kako je krenula ideja za „Severnu kapiju“, odakle interesovanje za slovensku mitologiju? 
- Misao o “Severnoj kapiji” javila mi se dok sam završavao roman “Sa druge strane Meseca” (nije objavljen). Bila je to samo mala ideja o devojčici sa sela koja odlazi od kuće, među neki drugi okrutniji svet i mora da se izbori za svoje mesto. Ono što sam tada znao je da će priča imati taj neki gotički, mračniji ton, a slovenska mitologija došla je kasnije i dala mi željeni efekat. Pomoglo je i to što nisam želeo da uključim fantastiku kojom smo već bili zatrpani sa svih strana, a naša stara verovanja i legende bili su bačeni u zaborav. Mislim da sam tu negde pronašao pravi recept. 

Kao neko ko je na početku, naišao si na „zaključana vrata“ mnogih izdavačkih kuća. Ali ipak si se izborio za svoj san. Kakvu poruku možeš da pošalješ budućim mladim piscima koji žele da probaju da nađu svoje mesto na našoj književnoj sceni? 
- Ovo je tema o kojoj sam često govorio na početku svoje književne karijere. Još jednom ću istaći ono što je svima negde već poznato – vodeće izdavačke kuće u zemlji nisu otvorene za saradnju sa novim i neafirmisanim piscima bez obzira na kvalitet njihovih rukopisa. Mladim ljudima koji imaju talenat savetujem da se naoružaju debelim strpljenjem, da pažljivo biraju saradnike i da ne odustaju čak ni kada im se učini da ne postoji staza kojom mogu da krenu. Naravno, budite spremni na ulaganja, prvenstveno finansijske vrste. 

Ono što je posebno kod tvojih knjiga jesu ilustracije. Kako je došlo do saradnje sa pretalentovanom Aleksandrom Jevtović? 
- Baš smo skoro Aleksandra i ja razgovarali o tome kako je malo falilo da se ne upoznamo. Za vreme kursa kreativnog pisanja koji sam pohađao, jedan od gostujućih pesnika upitao me je, nakon što sam pred grupom pričao o “Severnoj kapiji”, da li sam ikada razmišljao o ilustracijama. Tvrdio je da ima pravu devojku za to. Nisam taj predlog shvatio previše ozbiljno pa sam se Aleksandri javio mesecima kasnije čisto iz radoznalosti. Energija koja se između nas rodila dala je rezultate kakve nisam mogao ni da sanjam. Pomoglo je to što se ona pretvorila u pravog fana “Severne kapije”. Sada već ne bih mogao da zamislim serijal bez njenih ilustracija. Nikada neću moći dovoljno da istaknem koliko sam zahvalan zbog svega što je uradila i što će tek uraditi u narednim godinama za mene i moju priču.  

Na pola si puta što se tiče „Severne kapije“, da li si već krenuo sa pisanjem trećeg dela, imaš li možda zacrtan cilj kada želiš da bude objavljen ili jednostavno kada bude spreman tada će se i objaviti? 
- Da li bi se mnogo iznenadio kada bih ti rekao da je treći deo već napisan? Stvar je u tome što sam ja “Duhove prošlosti” napisao još 2012. Godine, a trebalo mi je pune tri da dođem do prvog izdanja. Za to vreme napisao sam “Glasove u tami” koji su možda najmračniji deo iz čitavog serijala. Kako sam prvi roman objavio dva puta (upravo zbog ilustracija i primamljivijeg izdanja), imao sam dovoljno vremena da krenem da radim na nastavcima. Ljudima to možda izgleda kao brz i lak proces, ali istina je da sam na “Severnoj kapiji” radio već nekih sedam godina. Što se tiče objavljivanja, neki plan je da godišnje izlazi po jedan deo, ali će to najiskrenije govoreći prvenstveno zavisiti od finansija. Stvaralački deo, posle ovoliko godina iskustva, zapravo je najmanji problema. 

Evo za kraj, možda je ovo malo prerano pitanje, ali jesi li razmišljao šta dalje nakon što se objavi poslednji deo iz serijala „Severna kapija“. Da li ćeš ostati u istom žanru ili ćeš odstupiti od njega?
- Imam nekoliko sitnijih ideja i jednu stvarno epsku, ali ih za sada nisam dovoljno razradio. Ono što u ovom trenutku mogu da ti kažem jeste da me pisanje za decu i mlade stvarno zabavlja i da uživam u čitavom procesu stvaranja romana jer moja maštovitost i kreativnost u tim trenucima nemaju granica. Sigurno je da ću nekada poželeti da promenim smer i da pišem isključivo za “odraslu publiku”, ali ne znam kada će se to tačno dogoditi ni koja će me tema dovoljno privući.

Ukoliko želite da naručite knjige iz serijala "Severna kapija", to možete da uradite preko facebook stranice "Severna kapija" ili sajta "Otvorena knjiga".

Recenziju knjige "Severna kapija: Duhovi prošlosti" možete pročitati na sledećem LINK-u.

Thursday, November 2, 2017

RECENZIJA: Kolin Falkoner - "Anastazija"

Ovo nije knjiga koju bi kupio za sebe, ni po čemu me nije privukla,  dobio sam je za rođendan, pa sam ujedno odlučio i da joj pružim priliku. Budući da se ranije nisam susretao sa delima Kolina Faklonera, malo sam proguglao da pročitam ustiske o samoj knjizi. Komentari su podeljeni, dok se jednima knjiga dopala i stavljaju je kao romantičnu priču, drugi žale novca što su dali na njenu kupovinu. Takvi komentari su samo dodatno ajde da kažem probudili želju da pročitam roman i dam svoje mišljenje.
Izdavačka kuća: Vulkan, 2013. 

Ruskinja Anstazija Romanova neodoljivo podseća na istoimenu princezu, za koju se pričalo da je nekako uspela da preživi užase kojima su revolucionari podvrgli njenu porodicu. Sudbina najmlađe careve kćeri postala je jedna od najvećih misterija svog vremena.

UTISCI:
Iznenadilo me je što je knjiga pisana iz dva ugla, i to u prvom licu. Glave su bile podeljene na glavni lik Anastazije ili lik Majkla, novinara koji je na samom početku knjige spasio Anastaziju i jelte kako to obično biva zaljubio se u nju.  Priča je podeljena u četiri etape tokom različitih godina. Ako moram da dam odluku koja mi se etapa najviše dopala, to bi bio svakako prvi deo, samo upoznavanje i zaljubljivanje (šta ću romantična sam duša).
Anastazija nije tipična glavna junakinja koja plače nad svojom sudbinom, i više puta me tokom čitanja me je iznenadila svojim odlukama, pa je birala novac umesto ljubavi, a za nju se veže i ubistvo.  

Autor nas kroz priču upoznaje sa Šangajom, Nju Jorkom, Londonom i Sverdlovskom. Sve pozvale za opise mesta, ali i opise društvenog života tog perioda. U završnom delu knjige dosta pažnje je posvećeno berzi i njenom krahu koji je završio sa mnogim životima. 

Priča o dinastiji Romanov me je posebno zainteresovala, mada ovde nije toliko zastupljena koliko mi se činilo nakon što sam pročitao sinopsis knjige.

OMILJENI CITAT IZ KNJIGE:
„Svako želi princezu u svom životu, a ja sam nakratko imao svoju. Na kraju, ne znam jel to ispalo dobro ili loše.“ 

ONO ŠTO MI SE NIJE SVIDELO:
Na neki način ostalo je nedorečeno kako je Anastazija ostala bez pamćenja. U jednom delu kada vrši analize da bi pokušala da dokaže da je princeza pronalaze povrede glave, i moguće ožiljke od metka što nameće moguća dešavanja kako je zadobila amneziju, ali bi voleo da je barem jedan deo posvećen njenom životu pre nego što je izgubila pamćenje. Možda je pisac to hteo da ostavi da čitaoci zamisle kakva je ona zapravo bila.

KORICE:
Neka od izdanja na drugim jezicima
Dizajn korica nikakav utisak nije ostavio na mene. Klasika, čiji nisam neki preterani fan. Odlučio sam da pogledam kako su originalne korice izgledale, međutim ni tamo nisam našao ništa što mi se svidelo. Da stvar bude gora, i ostala izdanja knjige na drugim jezicima imaju nimalo privlačne korice. Izgleda da ova knjiga nije baš imala sreće barem što se korica tiče. 

OPŠTI UTISAK:
Nažalost moraću da se upišem u tabor onih kojima se ova knjiga nije svidela. Nisam preterano oduševljen. Kompletan utisak je čvrsta trojka. Ocena bi bila i manja da me kraj knjige nije potpuno iznenadio, jer nije nimalo tipičan za kraj ljubavnih romana. Ovu knjigu su najavili kao najlepšu ljubavnu priču ikada ispričanu – ali malo su se prevarili ili nisu čitali ostale ljubavne priče. 

OCENA: 3 / 5 

Wednesday, October 25, 2017

RECENZIJA: Danijel Jovanović - "Severna kapija: Duhovi prošlosti"

Za knjigu Danijela Jovanovića „Severna kapija: Duhovi prošlosti“ slučajno sam saznao preko svoje koleginice Tamare i njenog portala „According to Tam“. Dovoljno da sam pročitao informacije: magija, veštice, slovenska mitologija da se zainteresujem.  Nisam se pokajao što sam nabavio primerak knjige, čitajući ispisane redove, imao sam utisak da sam se vratio u neko bezbrižno doba u kojem je sve bilo lakše.
Izdavačka kuća: Vrane, 2016.
Život trinaestogodišnje Suzane menja se iz korena kada dobije stipendiju jedne od najelitnijih škola u Evropi - "Severna kapija". Biće to put u mračnu avanturu kakvu nije mogla ni da nasluti. Vrlo brzo po dolasku, devojčica biva uvučena u tajne koje su zidine te škole čuvale vekovima. Misteriozne pojave progone nju i njene prijatelje i oni sve dublje ulaze u lavirint opasnosti i strave. Deca će saznati da ih je gotovo nemoguće zaustaviti. Suzana uz sve to, ulazi i u neku vrstu lične borbe koja će je zauvek promeniti. 

UTISCI:
Prvo što mi je zapalo za oko tokom čitanja, jeste sam način pisanja. Autor se zaista potrudio da vas svakom rečenicom uvuče sve više i više među zidine Severne kapije. Iako roman govori o trinaestogodišnjoj deci i jednoj od njihovih prekretnica u životu – odlasku od roditelja zbog školovanja (a na sve to dodajte i magična slovneska mitska bića), ovo delo mogu da čitaju svi uzrasti.

Velika sam pristalica knjiga koja obrađuju „magične teme“, tako da sam prezadovoljan onim što je Danijel uradio. Susreti sa lesnikom, morom, vešticom, drekavcem  kao i tumačenje simbolova i narodnih verovanja savršeno se uklopio u ovu predivnu priču koja već nakon nekoliko redova osvaja vaša srca. 

U knjizi postoji nekoliko tipičnih zapleta koji jednostavno pripadaju ovakvom žanru knjige. Moram da priznam da sam se na par trenutaka iznenadio raspletima kako se knjiga primicala kraju, koje nisam očekivao. Na nekoliko stvari nisam dobio odgovor (ili mi je promakao) ali verujem da će se to otkriti u nekom od narednih nastavaka, budući da je ovo planirano kao serijal od četiri dela. 

Što se tiče likova, Suzana je ta koja nosi knjigu na svojim leđima, ali ako mene pitate Lila je zakon. Ukoliko tražite objašnjenje, dovoljno je reći samo Lila, ako ni to nije dovoljno jasno, knjigu u šake i bacite se na čitanje, tada će vas biti sve jasnije!

Ono što pruža jedinstvenu notu ovom romanu su ilustracije Aleksandre Jevtović. Počevši od  korica, svako novo poglavlje ima svoju ilustraciju koja jednostavno ostavlja bez daha. 

ONO ŠTO MI SE NIJE SVIDELO:
Za ovu knjigu nemam zamerki. Sve je na svom mestu, sve se sklapa u jednu celinu koja vas uvlači u potpuno nepoznati svet, koji svakim pročitanim redom sve više upoznajete. Ali, (da uvek to postoji ali) ako bi baš cepidlačio jedina sitnica koju sam upamtio tokom knjige, a koja mi je malo zasmetala (ne previše) je plakanje. Mislim da je polovina likova barem jednom u knjizi pustila suzu (posebno u poslednjem delu knjige). Svo to plakanje je opravdano, ali eto to je detalj koji bih izdvojio da mi je na neki način „zasmetao“

Prvo izdanje knjige
KORICE:
Prvo izdanje romana mi se ne dopada, ne mogu da kažem da je ružno, jer opet na neki svoj način objašnjava radnju romana, ali nimalo privlačno ne izgleda. Prvo izdanje romana je radilo Društvo za afirmaciju kulture "Presing" iz Mladenovca.  Sa drugim izdanjem i koricama, u ilustraciji već pomenute genijalne Aleksadre, sve to izgleda mnogo bolje, baš onako kako to ova knjiga i zaslužuje. 

OPŠTI UTISAK / OCENA:
Drugi deo serijala „Severna kapija: Glasovi u tami“ je izašao i jedva čekam ga se dokopam. Ukoliko želite da uživati u svakoj ispisanoj reči, ovo je prava knjiga za vas. Ogromna topla preporuka. Lepo piše na pozadini knjige: "Severnu kapiju" možda možete ispustiti iz ruku, ali ona neće vas", što je potpuno istinito. Kao što bi rekli u školi: „Odlično, sedi, petica velika kao vrata.“

OCENA:  5 / 5 

Sunday, October 22, 2017

RECENZIJA: Slađana Kručičan - "Svici u tegli"

Postoje knjige koje vam „ne legnu“ na prvu loptu. To mi se desilo sa knjigom „Svici u tegli“ Slađane Kručičan.  Iz nekog razloga kada sam počeo da čitam knjigu, koju sam dobio od autorke, nešto me je kočilo tako da sam odustao nakon nekoliko pročitanih poglavnja. Kažu da za neke knjige treba vremena i da će doći pravo vreme za njih. Ovo je odličan primer toga. Godinu dana kasnije knjigu sam „progutao“ za dva dana (da nije poslovnih obaveza bila bi gotova za dan). 

Izdvačka kuća: Urban art, 2016. 
Glavni junak Dušan Petrović (47), pravnik, prijanac, neženja  iz Beograda nakon što doživi nesreću počinje da shvata da njegov život nije ono što želi. Trenutak loše sreće doneće dobre uspomene, nove ljude, nju – Zvezdu. Neku drugačiju zvezdu. 

UTISCI:
Ono što mi se posebno dopalo u knjizi je Dušanovo viđenje stvari koje na neki način predstavljaa kritiku našeg društva. Počevši od njegovog prošlog života, nesreće koja ga je pokrenula da razmišlja gde njegov život ide, do početka i kraja ljubavne priče sa mlađom ženom. 

Autorka se potrudila da kroz svoje pisane redove provuče i predivne opise Beograda,  tako da čitalac koji možda nikada nije bio u Beogradu može se saživeti sa junacima i prolascima kroz razna mesta u Beogradu. 

U toj priči menjanja sebe, ulazi i ljubavna nota, naime Dušan počinje da gaji osećanja prema mlađoj ženi, njegovoj zvezdi Danici. Kroz sve to provlači se večiti problem razlike u godinama, činjenica da se novcem i vezama postiže mnogo toga, ima i prevare ali i pokazivanja pravog prijateljstva.  

OMILJENI CITAT IZ KNJIGE:
„Kad žene kažu da izgled nije bitan, sere mi se. Prijatelju, upoznao sam samo nesrećnu ljubav. Voleo bih da doživim ono o čemu pišu knjige, o čemu prave muziku. Da mogu to da doživim, da osetim, pa onda neka i umrem." 

ONO ŠTO MI SE NIJE SVIDELO:
Čitajući knjigu shvatio sam da su se skoro svi likovi nakon „nesreće“ promenili na bolje. Ili su promenili način života ili način razmišljanja. Znam bezbroj slučajeva gde ta „nesreća“ nije promenila ništa i da su normalno nastavili sa svojim životom kao da se ništa nije dogodilo. Tu stranu koja ništa ne menja u knjizi brani Kum sa Voždovca, ali opet to mi je malo zasmetalo, budući dam sam mišljenja da se svojevoljno retko ko zaista može promeniti ili dovesti pameti. 

Druga stvar je previše zbrzan kraj. Jeste da sam u nekom trenutku pomislio da bi takav rasplet bio moguć, ali svakako me je na kraju iznenadio. Nedostaje barem još jedno poglavnje i tako bi sve bilo na svom mestu. 

KORICE:
Obožavam rad Miomira Milića, koji upravo potpisuje korice ovog romana. Jednostavne su, šalju jasnu poruku, nisu mi ove korice među omiljenim njegovim radovima, ali definitivno mogu da prođu jer nekada je manje – više. 

OPŠTI UTISAK / OCENA:
Jedna realna priča, sa svakodnevnim dešavanjima koji nisu nimalo dosadni. Većinu likova, ako ne i sve, možete prepoznati u svojoj okolini. Kao što sam napomenuo da je bilo barem poglavlje više, bilo bi savršeno. Ovako kraj mi se čini nekako nedorečen, priča jeste zaokružena, ali opet nedostaje nešto. Svakako topla preporuka.

OCENA: 4 / 5